ZA VAŠE ZNANJE,PRIJATELJI ZLOČINACA NE MIRUJU

ZA VAŠE ZNANJE,PRIJATELJI ZLOČINACA NE MIRUJU

Ko ima sve prepostavke, od intelektualne do materijalne, da učestvuje radno u procesu spašavanje Bosne i Hercegovine , a sebe naziva BiH patriotom, i usput živi u mjestima gdje postoje naše organizacije, a ne učini ništa, samo je jedan korak iza generala Louisa Mckanzija i zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Jamesa Bisseta koji kažu da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Iztebegović kriv za "civilni rat" u BiH jer nije pristao na Lisabonski plan podijele BiH na 3 etnička regiona i koji kažu da su Radovan Karadžic i Slobodan Milošević uvijek bili kooperativni kada se pokušalo mirnim rješenjem spriječiti rat u BiH ili potpisati primirje tokom rata.

Nihad Krupić
Predsjednik BH Kulturnog Centra
Vancouver, Canada

U toku obilježavanje 20 godina od početka agresije na BiH kao i opsade Sarajeva, CTV i CBC , dvije najveće kanadske TV kuće, su imali potpuno različito viđenje stvari. CBC je krajem marta ove godine poslao u Sarajevo svoje novinarske zvijezde Anu Mariju Tramonti i Carol Off koje su i prije 20 godina direktno iz Sarajeva i BiH javljale o napadima na gradove, ubijanjima civila, silovanjima, etničkim cišćenjima. CTV nije poslao nikog u BiH i zadovoljio se gostovanjima u svom studiju generala Lewis MacKenzie, prvog UN šefa vojne misije u Sarajevu i James Bisset, zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Preko CBC se od početka do sredine aprila ove godine mogla vidjeti i čuti istina a preko CTV su u tom period govorila usta Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Kako se to može desiti, svako od vas će se pitati?!. Odgovor je jednostavan McKanzie i Bisset su prijatelji srpskih zločinaca bili onda i ostali danas a Ana Maria Tramonti i Caroff Off osim što su profesionalno odradile posao su i osobe visokog moralnog integriteta. Njihova vezanost za BiH je veća od profesionalne i životni put im je odredjen između ostalog i tragedijom Bosne i Hercegovine.

 Šta mi izvan BiH možemo uraditi po ovom pitanju?
 Sigurno ne sjesti i samo pisati protesna pisma.To se pokazalo kao pucanje ćorcima, bez nekog dugoročnog efekta...Mi trebamo organizovati akademije, festivale i proglašenje Dana BiH u mjestima gdje živimo, na kojima će počasni gosti upravo biti oni koji će reći istinu svima u svijetu, bez etikete da su subjektivni, jer im BiH nije domovina.

 Zašto je sada više nego ikada prije potrebna akcija?
  Sigurno ne da ubjedjujemo bolesne srpske fasiste i nacionaliste i njihovu djecu, rasutim od Banjaluke do Kanade i Australije, da su u Bosni napravili zločin vasionskih razmjera, jer je to nemoguća misija, nego da predočimo dovoljno fakta našim novim generacijama da znaju u budućnosti prepoznati strategiju daljenjeg razvaljivanja BiH I poslije toga svojim znanjem i uticajem pronaći način kako to onemogućiti. Ovo je kritični momenat za akciju jer ovaj proces neće trajati 20, 30, 50 godina, nego još 10 do 15 i u tom vremenu će se Bosna konačno spasiti ili nestati.  

Šta radi BiH Kulturni centar iz Vancouver, Canada?
BH Kulturni Centar iz Vancouvera 20. maja ove godine po prvi put organizuje BiH Festival, vani na otovorenom, ispred svojih prostorija.Prošle sedmice tokom posjete mayoru grada Burnaby Derek Corriganu, podnesen je zahtjev da se 22 maj, dan kada je BiH primljena u UN , proglasi Dan BiH u ovom gradu, i mayor je to prihvatio. Podnesen je takodje zahtjev da država odobri grant-novčanu pomoć za ovaj dogadjaj i to je obećano. A da bi festival imao i političku promociju BH Kulturni centar radi na dovodjenju Senada Hadžifejzovića, legendarnog BiH novinara, da se direktno taj dan iz Vankuvera javi širom svijeta a gosti u emisiji osim članova

Centra budu i Carol Off i Ana Maria Tramonti.Ovo je put kojim ide Bosansko- hercegovacki Kulturni Centar iz Vankuvera i za manje od godinu dana aktivnog rada ova institucija je uspjela na sebe skrenuti pažnju šire političke javnosti u zapadnom dijelu Kanade.

Šta na vama ostaje?
Ko ima sve prepostavke, od intelektualne do materijalne, da učestvuje radno u procesu spašavanje Bosne i Hercegovine , a sebe naziva BiH patriotom, i usput živi u mjestima gdje postoje naše organizacije, a ne učini ništa, samo je jedan korak iza generala Louisa Mckanzija i zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Jamesa Bisseta koji kažu da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Iztebegović kriv za "civilni rat" u BiH jer nije pristao na Lisabonski plan podijele BiH na 3 etnička regiona i koji kažu da su Radovan Karadžic i Slobodan Milošević uvijek bili kooperativni kada se pokušalo mirnim rješenjem spriječiti rat u BiH ili potpisati primirje tokom rata.

Šta su rekli Mckanzy i Bisset a šta Ana Maria i Carrol?
Da bi imali uvida kakva je razlika izmedju CTV i CBC 20 godina poslije agresije, genocida, masovnog silovanja, etničkog čišćenja, zločina najgore vrste širom Bosne i Hercegovine pogledajte ova dva video priloga:
Prilog CTV
 http://www.youtube.com/watch?v=es267LuAcAA&feature=player_embedded
Prilog CBC Return to Sarajevo http://www.youtube.com/watch?v=EpnHhQdgirA

Šta su rekli kanadski političari u Bh Kulturnom centru u Vankuveru 10 marta 2012?
Pogledajte i video sa nedavne manifestacije Dani BiH u Zapadnoj Kanadi koju je organizovao BH Kulturni centar u Vankuveru, sa kojom je i počelo obiljažavanje 20 godina od početka agresije, genocida i egzodusa iz BiH i dolaska u Kanadu više od 100 hiljada BiH prognanika. http://www.youtube.com/watch?v=9KB5fPJpyDY

BORCI, BESIM I MUFTIJA

Tri događaja u zadnjih sedam dana su me ponovo podsjetili na duhovitu izreku jednog mog prijatelja; "Da sam normalan poludio bi".. Ovih dana mi to i nije Bog zna kako smiješno jer izgleda da je odavno prestala logika u domovini mojih predaka, gdje se ne zna više gdje je mjesto branitelju a gdje agresoru, gdje je granica između svjetovnog i duhovnog ,i ko 'je lud, ko' zbunjen, a ko normalan u zemlji Bosni i pokrajini Hercegovini kako kaže dr Besim Spahić.

Autor: Nihad Krupić Bosanska Dubica RBiH 
Vancouver, Canada

Ovo je toliko komplikovano da to niko ne može razumjeti

U srijedu 21. marta 2012, sam po običaju vozeći se na posao slušao Current. Ovo je jedna od najboljih i najozbiljnih radio emisija veoma uticajnog cbc radia kojeg redovno slušaju oni što upravljaju i određuju političke, ekonomske i kulturne prilike u Kanadi. Naviknut na glas odlične voditeljke Anna Marie Tremonti, tog jutra me je iznenadio muški glas. Odmah na početku emisije je rekao da mjenja Ana Mariju koja je skupa sa Carol Off u Bosni. Obe prave reportažu povodom 2 aprila, datuma početka opsade Sarajeva. Nakon toga je voditelj napomenuo da se upravo očekuje njeno direktno javljanje iz ovog grada. Carol Off je jedna od najpoznatijih i najboljih kanadskih TV i radio reporterki. 

Carol Off, TV-radio reporter

    Vezana je za Bosnu i Hercegovinu još od 1992 godine, kada se javljala direktno sa ratišta, a i kasnije nakon rata je često radila reportaže iz povratničkih naselja. Prije više od deset godina je napravila fantastičnu TV reportažu „Let iz Bosne". Putem dojave naših ljudi ispričala je priču o 3 srpska ratna zločinca koji su poslije 1995 godine nesmetano došli u Kanadi i samo nekoliko godina kasnije prepoznati od Bošnjaka koje su mučili ili odvodili u logore. Snimala je te zločince kako nesmetano ulaze u kola, u svoj stan, presretala ih tražeći izjavu, dok su se oni krili i bježali. Razgovarala je sa kandskim zvaničnicima koji su rekli da nema nikakvih zahtjeva za izručenje od BiH vlasti. Onda su trojica Srba nestala iz zgrada gdje su živjeli i ja vjerujem da su samo preselili u druge kanadske gradove i da nikad nisu protjerani iz ove zemlje. Poslije te emislije sam nekoliko puta telefonski razgovarao sa Caroll Off, želeći da saznam više detalja o njenom radu. Ona je inače izgradila svoju karijeru na slučaju Bosna i tada mi je rekla kako je Bosna osim njene profesionalne okupacije i mjesto emotivno i duhovne renesanse zahvaljujući ljudima koje ni genocid ni silna žrtva i tragedija nije okrenula na put osvete.

Na početku te jutarnje radio emisije Carol Off je počela razgovor sa jednim od bosanskih vojnika branitelja Bosne i Hercegovine koji su štrajkovali ispred zgrade BiH Parlamenta On je nakon rata bio oficir u zajedničkim oružanim snagama, pa onda penzionisan prije 40 godina starosti. Danas sa minimalnom ili nikakvom penzijom onemogućen da se ponovo zaposli, štrajkuje skupa sa svojim bivšim suborcima kao i onima koji su bili u agresorskoj vojsci. Koliko god se taj bosanski vojnik trudio da objasni stvarnost i situaciju u kojoj se našao zbunjenost same reporterke kao i onih u studiju je bila do te mjere izražena da su posebno istaknuli da je nevjerovatno da danas država BiH isto tretira one koji su je branila i one koji su je napadali. U zraku se osjećalo pitanje pa zbog čega je i bio rat u Bosni, ako je veće tako danas. „Ovo je sve toliko komplikovano da to niko ne može razumjeti"; kaže Caroll Off i nastavlja pričom o listu Oslobođenju, filmskom festivalu, teatru,bogatom kulturnom životu.... Iz studia u Kanadi su joj odgovorili da joj zavide što se ponovo nalazi u tom prekrasnom dijelu svijeta i da očekuju još dobrih izvještaja iz Sarajeva i Bosne. Nakon emisije sam do te mjere bio šokiran da ni pored najbolje volje nisam mogao dokučiti šta se to dešava u mojoj domovini. Zašto su bosanski branioci sebi dopustili da pred stranim reporterima, našim dokazanim prijateljima, na 20 godina od opsade i odbrane Sarajeva i drugih gradova sami sebe ponižavaju tražeći svoja prva skupa uz one koji su snajperom podmuklo i krvoločno ubijali njihovu djecu,braću,sestre, majke, očeve ...i zbunjuju kanadsku široku javnost koja je već mahom prihvatila činjenicu da je u Bosni od srpske strane učinjena i agresija i genocid.I zaista mučan utisak nakon ove emisije još istinitije potkrepljuje Andrićevu tezu;"Gdje prestaje logika tu nastaje Bosna".Carolov izvještaj poslušajte na ovom linku: http://www.cbc.ca/video/news/audioplayer.html?clipid=2213474202

Da  sam normalan poludio bi

Prof. Dr. Besim Spahić

Dok sam prošle sedmice razgovarao sa rodicom iz Njemačke pitala me je da li sam gledao predavanje Besima Spahića održanog prije desetak dana u Kaknju. Odgovorio sam da nisam. Nako toga je pomenula da ga obavezno moram pogledati. O Besimu nisam Bog zna šta znao, i nakon što mi je supruga rekla da je i njena prijateljica pomenula taj video, odlučili sam ga zajedno u miru pogledati. Inače i ne pamtim da sam skupa sa svojom ženom gledao neku političku emisiju, tribinu ili intervju iz Bosne jer od kako je prestao CD, i „Face to Face" Senada Hadžifejzovića našeg omiljenog novinara, iz higijenskih razloga ne pratimo emisije bosanskog ili drugog balkanskog političkog sadržaja. Sam početak govora Besima Spahića je nagovještavao da će biti ludo i nezaboravno. U životu nisam imao takvu mješavinu osjećaja i impresija kao tokom 44 minute ove tribine. Profesor Spahić je pričao,imitirao, glumio, pjevao, ustajao, znojio se, ostajao bez daha... Pripremio je sjajnu predstavu koja me je zapanjila do te mjere da više nisam znao jesam li više oduševljen njegovom besprekornom logikom i baratanjem historijskih činjenica ili više zbunjen Besimovim gubljenju daha, depresivnom non verbalnom komunikacijom maltene na ivici paranoje ili posprdnim imitiranjem svega i svačega što u normalnom stanju nikako ne smije biti odlika jednog ozbiljnog profesora na još (što bi trebalo biti ali izgleda da nije) ozbiljnijem fakultetu političkih nauka. Inače ja i ne znam da li postoji još iko ozbiljan i mjerodavan na sarajevskom fakultetu političkih nauka jer su ti silni profesori sve živo do sada profulali i kod mene, osim možda Nerzuka Ćurka, više ni jedan nema zadovoljavajući renome,. Ali stanje i nije normalno, pa i ljudi više nemaju potrebe da budu normalni, čak i kada se radi o doktorima nauka poput Besima Spahića.

Poslije emisije i malog predaha^ supruga me je upitala; „Je li misliš da je ovaj čovjek normalan?"„Šta ti misliš"; odgovorio sam na pitanje pitanjem. „Mislim da je veoma pametan, ali nisam nikad vidjela da neko ko je tako pametan govori na ovaj način";reče mi žena. Nisam imao komentar na ovu misao moje supruge jer ni sam nisam bio siguran šta je moja trenutna impresija o doktoru Spahiću. Poslije nekoliko dana sam ponovo pogledao snimak ove tribine i zaključio da ima smisla izreka onog mog prijatelja „Da sam normalan poludio bi" jer u zemlji sa nešto više od 3 miliona stanovnika i 117 političkih partija, stotine televizija, novinskih lešinara i jastrebova i političarima od kojih bi malo ko mogao proći detektor laži i nema potrebe biti normalan pa taman i bio univerzitetski profesor. Besim Spahić je sigurno pametan čovjek u kojem se skupio sav jad i čemer, spojilo razočarenje i ogorčenje i konačna spoznaja da je Bosna i Hercegovina puna ljudi koji hodaju, stoje i pričaju sa drugima držeći skriveno ruke u džepovima čas mješajući blizance, čas brojeći pare, čas lomeći prste od silnog očaja. Samo je valjda još na stećcima ostala visoko podignuta desna ruka sa ispruženim prstima, što je umjesto dobrih Bošnjana govorilo;"Ja sam dobar čovjek,nisam tuđe uzeo i nisam nikoga povrijedio". Evo linka govora dr. Besima Spahića, pa i vi samo procjenite šta možete zaključiti o ovom interesantnom čovjeku; http://www.youtube.com/watch?v=2rXac1Esnkg

Politika je javno dobro

Muftija Muamer ef Zukorić

Upravo ovu rečenicu je prije nekoliko dana u TV emisiji beogradske b92 „Između dve vatre" izgovorio muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić. U 24 minute emisije, uz vođenje prilično korektnog i profesionalno voditelja Jugoslava Čosića, muftija je o svemu govorio samo o vjeri malo ili nikako. Prateći svaki muftijin nastup još jednom me u jednu ruku oduševila njegova sposobnost da precizno i argumentovano odgovori na sva postavljena pitanja ali i duboko zabrinula muftijna retorika govora, ton sa kojim je to činio, doza sarkazma i cinizama, kao i za jednu vjersku ličnost nervoza i otvorena manifestacija uvrijeđenosti na sasvim korektna i na mjestu pitanja voditelja Ćosića. Ja i ne bi obraćao pažnju na moj drugi utisak muftijinog govora, kao i na njegovu više političku ili svjetovnu nego vjersku ili duhovno orijentaciju, da i me i ovaj TV nastup nije ponovo zapitao; „Da li mislim da je muftija Zukorlić, prava ličnost da bude budući vrhovni poglavar moje vjerske institucije ili Reis-Ul- Uleme IZ u Bosni i Hercegovini?

Ovo moje razmišljanje je potaknuto velikom dozom uvjerenja da sadašnji Reis-ul- Ulema dr. Mustafa Cerić otvoreno favorizuje Muamera Zukorlića kao njegovog nasljednika na vrhu Rijaseta. Ovo i ne čudi jer je muftija već odavni poznat kao ljubitelj političkih javnih istupa kao i razbijanja konflikta i napada, konfliktom i napadom što se od mnogih javnih ličnosti i institucija u BiH već dugo vremena zamjera Dr. Mustafi ef.Ceriću. U samoj emisiji TVb92 muftija se ne libi da smrknutog pogleda u makaze uhvati voditelja Ćosića, dok kamere hvataju tespih u njegovoj ruci koje prstima nemirno okreće. U dosta slučajeva slike i maniri govore više od riječi.

Ja se pitam zašto će muftiji tespih u ruci na jednoj tv emisiji koja se bavi politikom a ne vjerom i zbog čega on otvoreno pristaje da političkim žargonima brani svoje pravo da bira političku partiju, optužuje Ugljanina i Ljajića za izdaju bošnjačkih interesa produbljivajući još više jaz među Bošnjacima Sandžaka. Muftija je u pravu sa stanovništva vjerodostojnosti interesa Islamske zajednice koju predstavlja u odnosu na beogradske pijune Adema Zilkića i Muhameda Jusufspahića, ali ja ne mislim da bi muftija ostao samo duhovni vođa da njih i nema.On sebe već odavno vidi kao muslimanskog reformatora, propovjednika političkog i ujedinitelja globalnog Islama, ličnost poput Malkolma X, čiju sliku ima na svom facebook profilu. Daljne pitanje je da li su muslimani Sandžaka u stanju pratiti takvog muftiju i prepoznato njegovu duhovnu viziju. Ja mislim da nisu i to je vispreni muftija i sam prepoznao i onda se okrenuo političkom pitanju autonomije Sandžaka koje je daleko prihvatljivije i razumljivije za mase Sandžaka, a i naišlo je na plodno tlo zbog dugogodišnje političke intrige i razdvojenosti Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića za koje više niko ne zna šta hoće i šta im je politička platforma. Dakle u toj ulogi je muftija Zukorlić već sada reformator i neko ko je već za života postao legenda i bilo šta da mu se desi je odmah vezano za sudbinu Sandžaka kao provincije i svakog sandžačkog muslimana osobno.

Reisul-ul-ulema Mustafa ef.Cerić je instituciju Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini vinuo u internacionalne orbite i postavio na visoku ljestvicu moderne, prihvatljive i veoma liberalne vjerske institucije u svijetu. I na to sam veoma ponosan kao običan džematlija. Ali na drugoj strani nisam nimalo oduševljen frontovima koje je reis otvorio u samoj BiH. Počev od snažne opozicije svojih nekadašnjih najbližih saradnika u Rijasetu i na Fakultetu Islamskih nauka do mnogobrojnih medijskih kuća. Dakle, na lokalnom planu je tmurnija slike reisa od one blistave internacionalne upravo zahvaljujući njegovoj odluci da na svaki napad na instituciju koju predstavlja,njegovu ličnost ili muslimanski narod odgovara ili on osobno ili služba u ime njega.To je do sada mnogo puta davalo i te kakav javni kredibilitet običnim i moralno zapuštenim novinarima kojima su testovi o reisu već dugo glavni izvor prihoda. Ja nisam ponosan na ovaj dio aktivnosti mog reisa jer smatram da se on treba izdignuti iznad toga i ne dopuštati da bude uvučen u haotičnu sliku bosanskohercegovačke blatne sadašnjice.

U zadnjih 15 godina IZ BiH je jedina institucija u BiH koja je išla uspješnim putem obnove svog vakufa, članstva i reputacije ali je u dosta slučajeva lutala od jedne do druge političke opcije gubeći se skupa sa kandidatima kojima je otvoreno davala podršku, pa nakon toga i oduzimala, što je svakako i reisova velika greška. Ovdje dolazim ponovo do pitanja; „Da li mi želimo i dalje imati jednog sličnog reisa na domaćem planu"? Sigurno Ne. Iz toga razloga sa priličnom dozom i osobne hrabrosti uz svako poštivanje hijerarhije i odluke Sabora IZ u BiH kažem javno „Ne bih volio vidjeti muftiju Muamera Zukorlića kao mog budućeg reisa,upravo iz razloga što smatram, da nećemo imati dovoljno vojnika da se bore na svim frontovima koje će od Slovenije do Makedonije otvoriti ovaj snažni i mladi lider.Bojim se da ćemo doći u poziciju da se branimo i onda kada nismo napadnuti, a to je već manija kojoj nema kraja.

Ovoj mojoj tvrdnji pridodajem zaista otužni momenat kada je naša IZ dopustila posredničku tursku ulogu u pomirenju dvije frakcije IZ u Srbiji, kao i danas neku podršku koja dolazi iz Turske kandidaturi muftije Zukorlića za budućeg reisa. Ne treba biti ovdje promućuran i pametan da bi došao do zaključka da je ovo čista politička igra i uvod u povratak Turske na Balkan na velika vrata i veliki uticaj na politički i ekonomski momenat u odnosima između bivših članica otomanske imperije. U takvim relacijama Srbija je uvijek u prednosti jer je politički mudrija i za korak ispred Bosne i Hercegovine koja se i dalje bori na život i smrt sa svojom petom kolonom iz Banjaluke i Širokog Brijega. Ovaj mogući scenarij u radu naše Islamske zajednice bi doveo do velikih problema jer niko danas u svijetu ne tetoši i pomaže iz humanih i ljudskih razloga nego čisto iz interesa i ja vjerujem da unatač prijateljstvu koji imamo sa turskim narodom uvijek na umu moramo imati svoj nacionalni i državni interes ispred bilo koje druge retorike, pa bila i ona pod plaštom neke političke i ekonomske stabilnosti i očuvanja Islama u Evropi.

Na kraju da u završnoj riječi ovog teksta kažem; Volio bih vidjeti na mjestu budućeg reisa, pametnog,smirenog, imama tihog glasa-snažne poruke, lijepe retorike govora, snažne duhovne inspiracije, bez imalo sarkazma i cinizma u javnim nastupima, modernog i komunikativnog, da nije pohlepan i krut, da se ne odriče čak i onih koji ga pozitivno kritikuje, da ne postavlja za svoje glasnogovornike one što mu podilaze do te mjere da to prelazi granicu dobrog ukusa i ponajviše vjerskog llidera koji će biti reformator svog naroda u vjeri u kojoj su rođeni i na način kako su to činili i naši čuveni preci stotinama godina prije poštujući vrijeme u kojem živimo i naučna dostignuća kojima se služimo.
Mislim da imamo takvih duhovnih veličina, a pošto neke od njih osobno i poznajem,to mi daje i pravo da kažem da bi sa dr. Senadom ef. Agićem, glavnim imamom Bošnjaka u USA, dr. Nedžadom Grabusom, muftijom slovenskim ili dr. Enesom Karićem, našim akademikom... kao mogućim nasljednicima Reisul-ul-Uleme Mustafe ef. Cerića Islamska Zajednica u BiH mogla zadržati odličnu međunarodnu reputaciju, a na domaćem planu stabilizovati i do kraja odstraniti političku retoriku javnog rada IZ u BiH. Ovo ujedno govori da ni u kom slučaju ne mislim da bi bilo mudro i pametno mjenjati ustav IZ u BiH i nakon dva, po važećem ustavu maksimalna manadata, produžiti po bilo kojem osnovu mandat sadašnjem reisu. Pogledajte video gostovanja muftije Muamera Zukorlića u emisiji beogradske TV b92 „Između dve vatre":
http://www.youtube.com/watch?v=Ahiv7tIQ46o&feature=playe r embeddedž

KADA MOJA MLADOST PROĐE

25. februar 2012... Na moj rodjendan

KADA MOJA MLADOST PROĐE

Nihad Krupić,autor

Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina

Vancouver, Canada

Sinoć se vratih kući oko 2 sata poslije ponoći. U BH Kulturnom Centru najdraži prijatelji priredili zabavu povodom rodjendana supruge Meline. Meni u isto vrijeme uradili prošle godine. Moja Melina rođena 29. februara, godinu i nekoliko dana poslije mene, a upisaše 28. „Gdje će dijete imati rođendan, svake četvrte godine,“ rekao je mudro sanski matičar majci Fikreti. Predivna atmosfera, sinoć. Muzika uživo. Ilija, mladi muzičar iz Jajca dirnuo me jednom sevdalinkom. Nemam običaj povlačiti novčanik za pjesmu, ali sinoć jesam.

Probudih se rano. Na ulasku u dnevni boravak čujem vrisku: „Sretan rođendan babo“...Grle me devetogodišnji  Emir i dvanaestogodišnji Kenan, dok moja Melina stavlja kahvu sa čokolodom na stolić izmeću dva kauča. „Sretan rođendan ljubavi“.. grli me i ona.Okrećem se...Fali mi nešto. Navikao da smo u punom broju. Nema dva starija sina. Odrasli ljudi. Kod svojih kuća...„A gdje je moja kuća sada!?“  Nije mi prvi put da se pitam.

Sjedoh na kauč. Uključih TV. Mjenjam kanale bježeći od vijesti. Tražim utakmicu. Napokon pravi kanal. Priča..priča... Ovi kanađani počeli pametovati i o fudbalu, kao da je to njihov hokej ili bezbol. Ja čekam da Džeko istrči na stadionu Etihat. Nije mi važno i ne interesuje me protiv koga igra, samo da njega vidim. U hodniku ispod stadiona se ukaza naš Dijamant obučen u trenerku. Uzdahnu teško. Opet na klupi.A on kao nije tužan. Lice mu vedro. Zadirkuje visokog i mršavog protivničkom igrača na čijim leđima piše Petrović. Onda se grle i obojica smiju. Znao sam odmah da se ne može tako na engleskom, nego samo na našim balkanskim jezicima. Razumiju se oni dobro na maternjem jeziku.

Ona mrcina ga opet nije stavila u prvu postavu. Utakmica počinje. I gledam i ne gledam. Prvo poluvrijeme prođe...dođe drugo...20 i nešto minuta do kraja..2:0 za Man. City. Ma boli me briga, je li vode ili gube...Je..o City ako ne igra Džeko. Vidim nešto mi šepa Mario Balotelli. Simpatičan mi ovaj momak, ali naročito kada prilazi liniji. Znam da žabar nema druge, nego Džeku zagrijati. A izem ti i šeika koji od onih naftinih dolara dade Talijanu tolike milione da kupi Džeku, da bi ga ovaj stavio na klupu čak i nakon Džekinih 4 komada velikom Totenhemu. Prilazi Dijamant na liniju. Smije se kao i uvijek. Voli naše dijete život , vidio svojim očima kako ga je gubiti lako bježeći od granata u podrume.

Ulazi Edin na teren. Mali Španjolac Silva ga zavlači. Čas na jednu, čas na drugu stranu. Pasovi unazad. Po običaju dosadna igra Man. Citija. Jednom , dva puta Dijamant dodirnu loptu. Tri minute od njegovog ulaska lopta na lijevu stranu do Kolarova. Ovaj beogradjanin mirnog i urbanog lica i divnog centaršuta lijevom ko nekad Džaja, nabacuje. Oštro. Ma ubilo se za pravog centarfora. Džeko skače između dvojice. Zakucava loptu u zemlju, a onda pod prečku. Skačem od radosti...

 „Sine moj...Dijamantu moj“...vrištim.

Izletiše Keno i Emir iz sobe...“Babo je li opet Džeko zabio...“

„Jeste djeco...jeste...“ Sjedam , dok na velikom ekranu, u krupnom planu Džeki ispod lijevog i desnog pazuha vire glave Silve i Aquerra, a on u zagrljaju sa svojim bratom Aleksandrom Kolarovom. 

Utakmica se završi. Ukaza se i lijep doručak na stolu. Sve fino, za ćeifiti. Ali ništa od toga. Amerika je ovo, nema rahata ni u jelu. Spremamo se svi za odlazak u dvoranu gdje moj Emir i Kenan imaju košarkašku utakmicu. „Svaki naš koš danas je za tebe babo“ obećava mi mali kanadski dvojac. Onaj bosanski stariji, je nekada govorio: „Tata dajemo koševe i golove za tebe danas“. I tako i bi. Nadavao se koševa moj Kenan. Nadriblao se djece, od Tajvana, Kine, Indije do Kanade ; moj Emir. Nakon utakmice odosmo na rođendan nekom dječaku iz Emirovog razreda. Jedemo američku masnu picu od sira. U ogromnoj dvorani ispred mene naredano 48 kuglaških staze. Svejedno mi. Ne ibretim se, što u Bosni nema toliko od Huma do Šehitluka. Jedva sam čekao da se vratim kući...i da se opružim. Tako i bi...umoran brzo zaspah...

**********

„Što se ova ograda ovako nakrivila, oče; upitah. Sine, ne mogu više, nemam snage. Čekao sam tebe, da ovo utegnemo i stavimo novu. Biće malo nezgodno jer je u strani, na putu prema komšijskim kućama“;

slušao sam svog starog. Pomislih kako je brzo ostario zaboravljajući da je i meni 50.  Pridruži nam se i moj komšija Mujo Imširević.On je moj literarni početak. Naučio me pisati i čitati u petoj godini. Otac nije mogao. Bio terenac. Ja odrastao, željan ga. Mujo Imšir, rođeni Bužimljanin, mi bio i vjenčani kum. Neraskidivo prijateljstvo za života. Mjerimo sva trojica okom ogradu. Ja sretan ko nikad . U svojoj Bosni. Kod svoje kuće...staviću novu ogradu, da ne ulaze komšijske kokoši i čupaju travu. Odnekud sevdalinka.. „Kada moja mladost prođe.“ Okrećem se prema izvoru pjesme, prema čaršiji...Izgleda, Salkin Izet opet iznio zvučnik na avliju i testira vatažu, kako je znao reći. Pjesma me ovlada i ponese u dubine... Odjednom se prenu... Izgubi se moj otac, komšija Mujo, stara ograda, put prema Husnijinoj i Šemsinoj kući, prema Prijedoru...Nesta moje kuća...Bosne... Samo osta pjesma... http://www.youtube.com/watch?v=6a3LlbeI7ko

Kada moja mladost prodje
magla kad ovlada

kad nestane rose u jesenje dane
čekaću te tada

Dodji meni, moja draga
bez suze u oku
izbriši sve tajne iz prošlosti naše
i tugu duboku

Čekaću te da te pitam
da l' još misliš na me
da li se još sjećaš sastanaka davnih
u jesenje dane

Da li se još sjećaš sastanaka davnih

da li me još voliš

Ustade i krenuh prema dnevnom boravku. Ugledah suprugu na kauču. Kraj nje sin Kenan.Ona drži laptop u krilu. Safetov glas sevdiše...Kada Moja Mladost prođe i magla ovlada...Moj Keno ga prati.

„Ljubavi ovo je samo za tebe“...reče mi Melina. Sjedoh između nje i Kene. Zagledah se u ekran laptopa. Na njemu stare slike Safeta i Zaima. Emir zove iz druge sobe...Niko ne haje. Emir, zove i dalje...                     
„Emire nemoj biti dosadan, uzviknu Kenan...                                 
                                                            „Babo i mama su u behutu...."

Ja slobodu dobijam iz svojih uvjerenja

JA SLOBODU DOBIJAM IZ SVOJIH UVJERENJA

I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca", dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi Autor: Nihad Krupić Bosanska Dubica RBiH Vancouver, Canada Nakon sučeljavanja Čede Jovanovića i Milorada Dodika pred milionskim TV-gledalištem širom svijeta svakodnevno se u novinskim izdanjima i web portalima može naći po nekoliko novih analiza ovog, moglo bi se reći, historijskog događaja. Neobičnost debate je bila u mnogo čemu, ali sve može stati iza činjenice da je jedan slobodni Srbijanac po imenu Čeda Jovanović , imao prvo hrabrosti, pa onda volje i želje da u ime i zarad istine direktno u lice lideru RS još jednom ponovi da je RS nastala na genocidu i etničkom čišćenju nezabilježenom poslije Drugog svjetskog rata. Samo sedmicu prije je Čeda Jovanović na tribini svoje LDP partije , izjavio da je RS genocidna tvorevina, i od tada njegove ime ne silazi sa novinskih stupaca režimskih novina u RS i Srbiji. „Beogradski Kurir", koji je po mišljenju mnogih medij Službe Državne Bezbednosti Srbije, u histeričnoj kampanji ide najdalje i specijalno za ovu priliku nalazi dva bivša tjelohranitelja Čede Jovanovića koji, ni više a ni manje, izjavljuju da je njihov nekadašnji šef ovisnik o teškim drogama, skupim satovima, odijelima i u svakom momentu ima torbu punu eura. Dodikov ured je pristao na sučeljavanje sa Jovanovićem, nadajući se da će predsjednik RS u stilu Kočićeveg junaka Davida Štrbca u komediji „Jazavac pred Sudom", uživo izmasakrirati i do smrti prepasti Čedu i uvjeriti sve Srbe u Srbiji i čitav svijet da je Republika Srpska izraz političke volje srpskog naroda u BiH. Predsjednik Srbije Tadić je povodom Čedine izjave morao nešto reći i na Jahorini zatrpan snijegom pred članovima predsjedništva BiH i predsjednikom Hrvatske Josipovićem, napomenuo da je RS izraz potrebe srpskog naroda. Obje ove izjave su netačne, ružne, nemoralne, mentalno zagađene i pogotovo uvrjedljive jer su u transparentnoj funkciji pretvaranja laži u istinu, identičnom onim što je do smrti govorio Milošević i pred haškim sudijama svi koji su osuđeni ili se sude za najteže ratne zločine počinjene nad nesrbima u BiH. Osnivanje RS nije nastalo kao politička volja i potreba srpskog naroda u BiH U glavama normalnih ljudi koje krasi makar i trun poštenja i čestitosti znaju da RS nije nikada mogla nastati kao izraz političke volje jednog naroda, nego kao posljedica vjerovanja bosanskih Srba u snagu već tada potpuno srpske JNA koja se slila u sjevernu BiH nakon, slobodno možemo reći, niza poraza u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada je bilo preduboko ubjeđenje Srba da se niko neće usuditi oduprijeti četvrtoj vojnoj sili u Evropi i da sve što vojska zauzme, njihova politika će znati ozakoniti pred međunarodnom zajednicom. Dakle, Dodik po ovoj izjavi, a i mnogim prijašnjim, nije ništa drugačiji od Karadžića i Mladića. Taj zločinački dvojac i prije dvadesetak godina je dobro znao da se RS može napraviti samo istrjebljenjem Bošnjaka, dakle genocidom. Genocid nad Bošnjacima su već ranije isplanirali akademici Srpske akademije nauka i umetnosti /SANU, veliki broj sveštenika Srpske pravoslavne crkve, masa srpske intelektualne elite, a realizirao najveći vojnički ološ u postojanju ovog naroda. Dakle, Miloševićevu i Karadžićevu političku opciju realizovala je srpska vojska, paravojska, policija i odmetnute grupe razbojnika i kriminalaca, što govori da nikako nije u pitanju politička volja nego nametnuti režim kojeg kasnije nastoje pokazati kao političku volju. Sve ovo govori da se osnivanje RS nije desilo u normalnom političkom ambijentu jer i prije samog osnivanja RS, nakon što su iz svih javnih institucija istjerali nesrbe, na posao u opštinama su Srbi dolazili u uniformama poput službenika nacističke Njemačke i kasnije svih zemalja gdje je bila vojna hunta na vlasti. Druga izjava predsjednika Srbije Tadića da je RS nastala kao potreba srpskog naroda, više je namijenjena srbijanskoj glasačkoj publici. Tadić izvrće i zloupotrebljava riječ „potreba" jer je potreba, između ostalog, i težnja za stanjem ravnoteže. Kada se pogleda u kojim BiH gradovima je nastala RS vidi se da nigdje nije postojala potreba za ravnotežom jer su tu u postojanju svih Jugoslavija Srbi dominirali u skoro svim porama društva. Kada bi Tadić imao minimum osjećaja za istinu on nikad to ne bi rekao, i ako ništa, makar bi poput svog oca Ljubomira, jednog od vodećih ljudi u SANU, akademije koja je bila mentor srpskog nacionalizma, prešutio istinu da je ta nazovi potreba u stvari bila glad za dominacijom, pod izgovorom kronične ugroženosti. Dodik je danas apsolutni gospodar slobode u RS Ovdje se već naziru odgovori na pitanje „Da li je RS genocidna tvorevina?", a do kraja razgoljeno, u malom, reklo bi se ne važnom, segmentu debate između Dodika i Jovanovića. Valjda nastojeći da pokaže dobru volju i neku političku širinu, Dodik je pozvao Jovanovića da slobodno dođe u RS i skupa sa njim ode do zavičaja Čedine majke, u jedno selu ispod Kozare, nedaleko od mog rodnog grada Bosanske Dubice. Uz to je Dodik rekao da mu se ništa neće desiti. Na to je Čeda rekao krucijalnu rečenicu koja u najboljem smislu definiše filozofiju nastanka RS: "Ja svoju slobodu dobijam iz svojih uverenja, a ne od tebe... Dakle, Dodik je sirovim političkim žargonu rekao da je on taj koji sada u RS daje i valjda oduzima slobodu kome želi. Ako je sloboda upitna i za Srbina Jovanovića, kako je tek sa onim koji sada tamo žive, a nisu Srbi? Kako je uostalom bilo nesrbima kada su tu slobodu držali u rukama Radovan Karadžić i Ratko Mladić!? Često pomislim da je Milorad Dodik fotografija u boji Radovana Karadžića i Ratka Mladića, jer poslije svega što se desilo u Bosni i Hercegovini na njegove oči, on i dalje nastavlja putem ovih nekadašnjih darovatelja i otimatelja nečije slobode i života. Dodika i nije toliko briga za Srbe u Bosni jer ih on poslije svake izjave Blaža Stevovića ili Čede Jovanovića straši Alijinom „Islamskom deklaracijom", uvjeravajući i mene da je prosto opsjednut ovom knjižicom i da je prije samog Bakira ima na svom radnom stolu. Njemu je stalo da u stanju mentalnog ropstva i nacionalne razdražljivosti drži do kraja sve Srbe u Srbiji, jer je sa više od 95% Srba taj posao završen u RS. Za sada mu ta rabota dobro ide jer što nedavno napisa Petar Luković, Tadić ga drži u međunožju i izvlači kada god treba da dobije simpatije radikalnog dijela srbijanske populacije koja je, na žalost, još uvijek socijalno dominantna. Možda Jovanović i nije rekao sve u ovoj debati ili nije pogodio u srž razloga zašto i zbog čega je nastala RS, ali je kristalno jasno uputio poruku svim BiH patriotima da o RS ne treba raspravljati u Sarajevu ili Banjaluci nego u Beogradu, jer je Beograd i dalje glavna baterija srčanog bajpasa RS. Da mi je doživjeti da neko hrabro bošnjačko lice sjedne uskoro u Beogradu i nasuprot sebe ima ili Dodika ili bilo kojeg sličnog njemu i bez nemira kaže ono što mu je rekao Jovanović, dodajući da Bosna nikad nije bila u ropstvu i neće nikad biti a nijedan narod u Bosni nije do dvadesetog stoljeća znao šta znači oduzimati slobodu drugome. Sloboda je data prvo rođenjem a kasnije uvjerenjem Oduzimanje slobode jednom čovjeku je zločin, oduzimanje slobode grupi ljudi je masovni zločin. Planiranje i oduzimanje ne samo slobode, već i desetina hiljada potpuno nevinih života nije ništa drugo nego genocid. U Bosni i Hercegovini su Srbi nad Bošnjacima napravili genocid jer su prvo isplanirali, pa oduzeli slobodu jednom čovjeku, pa grupi ljudi, pa im na kraju oduzeli i živote. To je Dodik vidio svojim očima i znao je šta čeka i one Bošnjake iz Bosanske Gradiške, koje je spasio od smaknuća. Kada slobodu određuje jedinka, više ljudi, grupa ili oni koji vladaju, masa je u ropstvu. Bilo fizičkom ili mentalnom. Bošnjaci su u srpskim i hrvatskim koncentracionim logorima bili u fizičkom ropstvu, i ono je prošlo. Po ovom što Dodik zastupa Srbi su u gorem mentalnom ropstvu nego prije dvadeset godina jer su uspjeli i tada nerođenu djecu naučiti da danas skandiraju „Nož, Žica, Srebrenica". Republika Srpska je pragenocidna u samoj ideji, predgenocidna u planiranju i genocidna od samog momenta osnivanja jer su oni koji su je stvorili osuđeni ili na putu da budu osuđeni za genocid najgore vrste poslije holokausta. I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca", dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi. Opet na kraju za nadati se je da će sve manje Srba biti Dodik, a sve više Čedomir Jovanović. Više zbog njihovog dobra, ali i našeg cjelokupnog mira i početka normalnog života. Naime, Srbi trebaju biti svjesni samo jedne činjenice. Nema te srpske mržnje koja može istopiti ljubav Bošnjaka prema Bosni. Ona se prenosi sa generacije na generacije a dokaz je da djeca koja su prije dvadeset godina u naručjima roditelja iznijeta iz zapaljenih kuća i ispred masovnih grobnica danas postaju svjetski priznati pravnici, doktori, uspješni poslovni ljudi širom svijeta, građevinari koji su u opustjelim dvorištima svoje očevine ili djedovine napravili divne kuće. Njima ništa ne može zamijeniti domovinu a dobro će znati kako je treba i pravno i politički i ekonomski odbraniti i zaštiti jer izgleda malo vajde će biti od sadašnje vladajuće bošnjačke političke „elite". Hrabar i častan čovjek Čedo Jovanović je neko novo lice Srbije. Istina to njegovo ozareno lice se još uvijek ne vidi dobro u tamošnjem mraku i dimu tamjana, ali ipak postoji i pruža nadu.

ISMET ALAJBEGOVIĆ - 'ŠERBO' - Uzgredni zapisi Vehida Gunića

Ostavio nam je prava mala remek-djela u oblasti narodne muzike

Zaim i Šerbo u studiju Radio Sarajeva 1949. godine

 

Ismet Alajbegović Šerbo (1924 - 1986) je bio genije namrgođenog pogleda na svijet oko sebe i samouki muzičar kakav se veoma, veoma rijetko rađa. Nije volio ni školu ni knjigu. Meni je nekom prilikom priznao da nikada u životu nije pročitao ni jednu knjigu. Bio je, dakle, autodidakt.

Prof. dr. Zijo Kučukalić, nekadašnji šef Muzičke produkcije slavnog Radio-Sarajeva, ispričao mi je jednom prilikom kako je sredinom pedesetih godina 20. stoljeća od ondašnje direktorice Radio-Sarajeva dobio zadatak da muzički opismeni tadašnje članove Narodnog i Tamburaškog orkestra Radio-Sarajeva. Trebalo je muzičare naučiti "čitati" note i notno svirati. I, počela je intenzivna nastava.

Zijo mi kaže kako je svakodnevno učenicima zadavao lakše domaće zadatke, a kada mu se učinilo da im može zadavati i malo komplikovanije, dao im je zadatak da nauče notno svirati kraći dio iz Štrausovog valcera Na lijepom plavom Dunavu. Nakon nekoliko dana na času se prvi javio Šerbo da odsvira to što je naučio. Zijo mi kaže da je taj stavak Šerbo savršeno odsvirao. Taman tako da ga bolje ni sam autor ne bi izveo. Onda mi Zijo reče i ovu nevjerovatnu pojedinost:
   
- Ja zaustio da kažem: bravo, Šerbo, pa pogledah na pult pred njim, kad na pultu stoji kajdanka naopačke okrenuta. Shvatio sam; neko je školovan Šerbi odsvirao taj stavak a on ga je, kao čovjek sa apsolutnim sluhom, zapamtio i besprijekorno odsvirao. Njega niko nije mogao naučiti da notno svira kako što niko nikoga i nikada neće naučiti da tako svira sevdalinku kao što je svirao Šerbo...

Eto, tu se krije neponovljiva Šerbina genijalnost. U nju sam se uvjerio kada mi je slavni hrvatski skladatelj Ivo Tijardović početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Splitu rekao:

- Vi u Sarajevu imate pravog genija. To je onaj harmonikaš Šerbo. Zamislite, molim vas, ja sam mu jednom prigodom odsvirao jednu gotovo cijelu moju operetu, a on je onda sjeo za moj klavir i sve tako savršeno ponovio kao da je tu moju skladbu stotinu puta čuo i isto toliko puta odsvirao...

Svi bolji poznavaoci naše tradicionalne bosanske gradske pjesme sevdalinke uvijek će u prvi plan isticati Šerbin jedinstveni i neponovljivi doprinos  harmonizaciji te pjesme. Njegovu svirku nisu odlikovali virtuozni pasaži poput onih u svirci Jovice Petkovića, nego potpuno smirena lagahna, poravna svirka koja je uvijek bila oslonjena na osnovnu melodiju, pa i onda kada se ovaj velemejstor upuštao u izvjesne improvizacije, ali uz dosljedno poštivanje osnovne melodijske linije. Stoga je njegov stil bio mnogo primjereniji sevdalinci, onakvoj kako su je pjevali stariji pjevači - poravno, bez napora. Jedan je stručnjak ustvrdio da je "Šerbino sviranje (ako izuzmemo harmonijsku potku koju daje harmonika) od svih harmonikaša ponajbliže pratnji sevdalinke uz saz. Šerbina harmonika nije bila ona bučna mješina zbog koje bi pjevač morao vrištati..."

Dakle, svojim nježnim, sviračkim manirom, iako u tehničkom smislu nije svirao bravurozno poput nekih svojih savremenika, on je izgradio stil koji je bio i ostao nedostižan i za najveće virtuoze na tom instrumentu.  Tvrdim: Šerbo je bio pojava. Jedinstvena i neponovljiva.

Ako je sevdalinka kao pjesma zatvorenog, intimnog ugođaja u kući, iza mušebaka i pogleda, izlaskom izvan avlijskog kruga i ulaskom u kafane, u programe radija, a pogotovo pojavom harmonike kao dominantnog pratećeg instrumenta, umjesto saza kao najprirodnijeg, počela mnogo gubiti od svoje prvobitne ljepote i milozvučnosti, pojavom takvog vanserijskog harmonikaša kakav je bio Šerbo, ta naša divna pjesma ponovo dobija na ljepoti i sugestivnosti. Šerbo joj je vratio poljuljano dostojanstvo i ljepotu.

U svakom njegovom damaru, u njegovim nervnim završecima, u njegovoj misli bili su trileri, bila je sevdalinka, bilo je razmišljanje kako određenu pjesmu harmonski postaviti, gdje ukrasiti, gdje pustiti ljudskom grlu, kao instrumentu nad instrumentima, da pjesmi pjesmu. Tako nekako. Uz spominjanje njegovog imena skida se kapa. Malo je danas muzičara koji su na tragu Šerbinog poimanja i donošenja sevdalinke. Približavaju mu se genijalni Elvidin Krilić, Ante Filipović i tihi i nenemetljivi Dinko Mujanović. Četvrtog jedva nazirem.

Rekoh, Šerbo nije pretjerano volio knjigu. Zato u njegovom nevelikom, ali sjajnom autorskom (kompozitorskom) opusu i nema ni jedne pjesme u kojoj je on autor i muzike i teksta. Ima muzike. Ima prave sevdalinke, pjesme u koju je Šerbo udjenuo svoju naoko namrgođenu, a u suštini nježnu, lirsku dušu. Ostavio nam je prava mala remek-djela u oblasti narodne muzike u kojima se on javlja kao kompozitor na tekstove pravih pjesnika kakvi su bili Aleksa Šantić, Safet Kafedžić, pa i popularni humorista Nikola Škrba.

Takve Šerbine pjesme su:  Bulubul pjeva okolo Mostara, Vratnik pjeva, nikad ne tuguje, Stara staza, Tebi, majko, misli lete, Kraj pendžera Jusuf stari, Majčine brige, Stalno lutam i proklinjem sebe, Oj Prijedore, pun si mi sevdaha, Oj mjeseče bekrijo, Čekaj, milo sunce, ne zalazi, U Mostaru, majko, Oj, Zekija, Hanka Vratničanka, Kišo, ne padaj, Hej, krčmaru, U baštici ruža ve(h)ne.
   
Ismet Alajbegović Šerbo dobio je  u Sarajevu i ulicu. To je jedan neugledni sokak na Stupu. Nisam siguran da li je naš narodni genije u taj sokak za života ikada svojom nogom kročio. Šerbo je zaslužio mnogo, mnogo više.